Gornja Lastva je malo mjesto  mediteranskog ugođaja na brdu Vrmac koji razdvaja tivatski i kotorski zaliv. Nalazi se na 300 m nadmorske visine i udaljena je 3 km, lokalnim asfaltnim putom, od jadranske magistrale. Smještena je na osunčanoj padini brda Vrmac sa prekrasnim pogledom na tivatski zaliv i dalje, preko poluotoka Luštica, na otvoreno more. Naselje na tome mjestu postoji od davnina.

Kamen kao osnovni grđevinski materijal i mediteransko bilje u kojem se naselje skriva, odslikavaju prepoznatljiv mediteranski ambijent. Od nastanka naselja, kamene kuće su građene i razgrađivane da bi se na njihovom mjestu gradile nove, savremenije. Mnoge kuće su vremenom napuštene i međe urušene, ali autentičnost tradicionalnog načina gradnje i ukupnog ambijenta nije ničim narušena.  Danas najbolje očuvane i najmarkantnije kuće u naselju potiču uglavnom iz XIX stoljeća. Iz istoga je doba i mlin za masline u kojemu se do danas nije ništa promijenilo i masline se još uvijek melju kao nekada, mlin pokreće ljudska snaga. Zbog toga se za vrijeme meljave maslina u mlinu okupljaju mještani, čuje se pjesma… mlijeće maslina je i svojevrsan kulturni događaj.

Župna crkva svete Marije građena je u XIV stoljeću i u njoj su brojne i vrijedne umjetnine: oltar od raznobojnog mramora, oltarna pala sa slikom Bogorodičina rođena za koju se vjeruje da je djelo venecijanskog slikara Andrea Trevisana, romanički zlatni križ, oltarna slika zvana Gospa od Lovrata… 

Još starija je crkva svetoga Vida koja je podignuta u IX stoljeću i nalazi se na vrhu istoimenoga brda iznad Gornje Lastve.

Gornja Lastva je u vrijeme svojega punoga života, u prvoj polovini XX stoljeća, imala oko 500 stanovnika i više od 100 stambenih kuća. Bila je ekonomski zaoktužen sistem, stanovništvo je gajilo stoku i obrađivalo zemlju tako da je proizvodilo se hrane dovoljno za svoje potrebe. U selu je bilo sedam mlinova za masline, jedna vodenica za žito 12 guvna, 24 počula (bunara) i 5 kaptaža za vodu. Na okolnim su padinama bili vinogradi, maslinici, voćnjaci…Gornja je Lastva bila organizirana u svoju općinu do drugog svjetskog rata, imala je školu od 1845 godine, župnika, tamburaško društvo…Lastovljani su bili dobri zanatlije, posebno zidari. Mnogi su navigavali na bokeljskim brodovima.

Poslije drugog svjetskog rata, slijedom širih ekonomskih i političkih kretanja, Gornja Lastva, bilježi stalni pad broja stanovnika. Stanovništvo se seli bliže moru odnosno radnom mjestu, najčešće u Donju Lastvu ili u Tivat. Lastovljani odlaze i u druga mjesta kroz Boku, a nerijetko i dalje.

Većina Lastovljan danas  žive uglavnom u Donjoj Lastvi i Tivtu ali u Gornju Lastvu dolaze svakodnevno.  Pošast rasprodaje i uništenja vrijednih objekata graditeljske baštine pa i čitavih sela izuzetne ambijentalne vrijednosti, zobišla je Gornju Lastvu. Bogata kulturna i ekonomska prošlost ima snagu koja pokreće i današnje generacije Lastovljana…